Nazvali smo frenda u Turopolju, pa dogovorili da bumo do njega, vizitirat ga :) Prvo je bio dogovor da idemo zajedno dalje, na vožnju, pošto on vozi Z750s, isto Kawasakija, ali sam ja kasno doma došla, pa smo i krenuli kasnije što je rezultiralo vožnjom u sumrak kroz svježu maglu pri povratku.
Uglavnom, slatko je to, ali, vraški mi smeta sjediti iza- hoću ja vozit! Daleko od toga da je meni bilo super, čak, inače me izuzetno strah kad sa burazom nekam idem autom, jer on vozi .... pa, tak kak meni ne odgovara. Baš .... nevoljko sjedam u auto. Na motoru me nije strah. Možda je on oprezniji, a možda se ja samo osjećam sigurnije! Ovo drugo je, ustvari, ziher- jer u autu sam oklopljena, zaštićena, ali na motoru imam veći osjećaj kontrole. Takva sam, pa mi je to potrebno!
I hladno je bilo. Baš hladno! Mislim da je to ono o čemu pričaju iskusniji kada savjetuju dobru opremu, toplu odjeću, spominju bolove u koljenima, pothlađenost i ostalo. Naravno, bila sam u full opremi, ali očito to baš i nije potpuno prilagođeno uvjetima. 70ak km smo prešli, koristili smo i komunikator, za kojeg sam mislila da je nepotreban, ali stvarno mi je draže kad znam "gdje me i zašto vozaju":) Izludila bih da uopće nemam pojma zašto stajemo kad negdje stajemo. Ovak je to pojednostavljeno.
Samo..... kada silazite sa motora, dobro je sjetiti se da ste još uvijek prikopčani, bez obzira kaj vam dupe više nije na sjedalu.... :))))))))
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
2 komentara:
to ti je tak kad ne smiješ nositi kožu već se furaš u nekim krpicama!
Rekoh ti; sad bus bar cesce kod mene u Turopolju!
Hehehehe!
Objavi komentar